Pejzaž kao motiv, poetski realizam kao stilska odrednica osnovne su značajke slikarstva Ante Baktera. Slavonska ravnica, rodni Ilok i naselja u njegovoj blizini slikarev su glavni interes jer se radi o prizorima istinskog posvojenja, gotovo emotivne povezanosti. Polja, rijeke i njezini rukavci, srijemski vinorodni brežuljci, atraktivni u svojoj izglednosti, preobraženi su Bakterovim slikarskim rukopisom u osebujnost slike. Građeni potrebitom opisnošću ali i slobodnom gestom, isticanjem pastoznosti boje koja daje vitalitet prostoru. Približavanje je to i ekspresionističkoj napetosti, kako mrljolikom teksturom površine, tako i pulsiranjem svih fragmenata. Preglednost kompozicije, jasnoća ritma sastavnica prividno je suprostavljena energiji boje i svjetla. U dodiru različitosti Bakter je dragim zemljopisnim isječcima dao novu dimenziju, uzdignutu i inzistiranjem na ugođajnosti scene. Mijenama, kako kroz varijacije na temu tako i kolorističkim pomacima, uvjetovanim karakterom prostora, godišnjim dobima ili dijelu dana.
S mnogo osjećaja za trenutak Bakter doživljaj prenosi u događanje, sadržajno obogaćujući srodne koordinate prostora. Svaka slika nosi trag novog uzbuđnja, te uz razumljivo iskustvo ostvarenja ranijeg opusa spontani je dijalog s predloškom. Voda, raslinje, nebo, objektivno različite stvarnosti kod Baktera su identičnog likovnog taktiliteta. Put je to k autonomnosti slikarske plohe, kojoj teži Bakter i u deskriptivnosti detalja. Kao u vedutama pitoresknih naselja, s dominantom crkvenih zdanja, poput iločkog sv. Ivana Kapistrana ili samostana u Šarengradu. Bakter epidermu povijesnih zdanja interpretira ulaženjem u strukturu materijalnosti fasada sretno ih usklađujući s pejzažnim uporištima s čestim pogledom prema Dunavu. Naglašavajući snagu njegovih silnica, energiju blisku simboličnoj razini. Bakterovi pejzaži, dakako, odraz su slikarskog talenta i vještine ruke, ali isto su tako i jeka prepoznate ljepote i unijete ljubavi. Na poseban način opredmećene u postajama Križnoga puta. Velike teme kršćanske ikonografije kojoj Bakter pristupa uvjerenjem i odgovornošću. Ostajući u okviru tradicije, ali i s mjerom vlastitog izraza. U zahtjevnom slijedu figurativnog poliptiha. S rastom drame u praćenju Kristovoog kalvarijskog hoda. Centralna figura Krista postavljena je u zanimljive odnose spram vojnika, majke, jeruzalemskih žena sve do kulminacije potresnosti u sceni raspeća. U ambijentu karakterističnim za podneblje Svete zemlje. Služeći se paletom odmjerenih vrijednosti, izborom boja (primjerice plave) koje su donekle i vodilje sadržaja.
Ante Bakter samostalno je savladavao pitanja fenomena sIike, kako s tehničke strane, tako i karaktera njene pojavnosti. Čistim okom promatrao je svijet oko sebe (povremena mentorstva se ipak ne mogu isključiti) te predanjem i talentom počeo izgrađvati svoj opus. Ni relativno kasni početak, ni svakodnevna zaokupljenost životnom profesijom, nisu bile smetnja umjetničkoj otvorenosti, izrasloj na klasičnoj estetici, kojoj je Bakter dao osobni pečat.