(Dunav i Jadran u kistu Ante Baktera)
„Umjetnik nije umjetnik osim ako nema sliku u glavi prije nego je naslika i ako nije siguran u svoju metodu i svoju kompoziciju.“ (Claude Monet)
Po izboru tema recentnijih radova, Ante Bakter spada u grupu hrvatskih slikara koji žive, dišu i slikaju primorje, poput Mladena Veže, Eda Murtića ili Mate Solisa. Za razliku od navedenih autora, Ante nikada nije živio uz more (ime tipično za taj kraj dala mu je majka s juga), pa iznenađuje činjenica da osjeća Mediteran te ga vjerno prenosi i bez da ga je (pro)živio. Možda je tome uzrok što se u svom radu ne oslanja na gotovu scenu koju preslikava na svoje platno; kako ne slika direktno u prirodi, on koristi konstruktivne elemente iz realnosti karakteristične za određene krajolike i od njih slaže geografski prepoznatljivu, ali uvijek zamišljenu vizuru. Ne prenosi eidetski zapamćene postojeće scene, već reinterpretira scene viđene njegovim unutarnjim okom. A unutarnje oko ne pamti samo ono što je sâmo vidjelo; prima i oblikuje i slike iz tuđih priča, u Antinom slučaju majčinih.
Počevši slikati još u vrijeme školskih dana, Ante Bakter je od realističnih crteža olovkom, prešao preko pastela da bi se zadnjih dvadesetak godina gotovo potpuno posvetio uljima na platnu. Stvorio je jedinstven slikarski opus koji spaja dva suprotna kraja hrvatske ptice, kontinentalno krilo i primorsko tijelo. Način slikanja ove dvije regije je potpuno drugačiji, kao i njihova srž. Dok oslikava rodni iločki kraj zemljanim zagasitijim tonovima, suzdržani izražaj prenosi nam mirnoću hladnih maglovitih jutara s pokojim usamljenim čamcem u riječnim rukavcima obraslima šipražjem i okruženim stablima jablana. Most koji spaja zemlju i more, kolorit sjevera i juga te objedinjuje Baktrov opus u jednu smislenu cjelinu jest „olea croatica“, vremenita maslina koja mu pruža nebrojene mogućnosti interpretacije i igranje fakturom debla na koje ga je inspirirao spomenuti Mladen Veža.
Riječni čamci početak su njegovog umjetničkog istraživanja koje ga je dovelo do potpunog gestualnog oslobođenja i hrabre upotrebe blistavih nijansi, debelog nanosa sirove boje i izraženog impasta pri slikanju morskih brodica (možda bi ispravnije bilo reći brodskih pramaca) koje su bez iznimke prikazane tipično bakterovski frontalno. Snažan slikarski pokret i fuzija jakih koloriteta pruža gledatelju pravo vizualno uzbuđenje, dodatno naglašeno i simboličkim značenjem motiva koji oduvijek predstavlja avanturu, putovanje, slobodu. Prove brodova izranjaju iz nemirne površine velikog plavetnila, pri čemu je gledatelj uvučen u iluzionistički prostor slike. Nismo sigurni dolaze li barke k nama na kopno ili smo pak dio te beskrajne utrke gledajući s krme sve one koje smo ostavili iza sebe? Ipak, barke ne izgledaju prijeteće, već sigurno i postojano, kao da će preživjeti svaku oluju.
Dominantni motiv su jedra, fizički odvojena od brodica, uvijek toliko puna vjetra da oblikom podsjećaju na morske školjke. Toplih, jarkih žutih, narančastih i crvenih tonova nalikuju na plamene jezičke koji se slobodno viju uvis i čiji kraj ne vidimo. Dinamična platna ispresijecana prenapregnutim jedrima i konopima, te do krajnjih granica nagnutim lađama koje prkose gravitaciji, dobivaju prostornu dimenziju vedutama zamišljenih gradova koje su ponekad prikazane u drugom planu kao univerzalni i svevremenski simboli Mediterana.
Prskanjem boje po platnu autor imitira prskanje mora, kao da je u slikarski svijet tim činom uveo neku vrstu vizualne onomatopeje, svojom slikarskom gestom oponaša pojavu u prirodi. Bakter majstorski sljubljuje tehnike bliske akcionom slikarstvu („dripping“), gestualnom slikarstvu i tašizmu dodajući mrlje vedrih tonova po cijeloj površini slike. Pred nama je eksplozija boja, ali ipak kontrolirana skladnom ritmičkom kompozicijom.
Repetitivna upotreba boja i motiva, u Bakterovom opusu unificira različite elemente u jednu prepoznatljivu cjelinu. Mantričko multipliciranje motiva stvara vizualnu jeku, osjećaj koherentnosti i kontinuiteta, stvara vizualni ritam, i organiziranu kompoziciju. U njegovom slučaju, ne stvara dosadu i mirnoću, naprotiv, gotovo ravelovsko ponavljanje koristi kao estetski i poetski alat. Kao i ujednačeni ritam u glazbi koju sluša dok stvara, ono pomaže stvaranju osjećaja pokreta i harmonije unutar likovnog djela.
Siguran u svoju kompoziciju i viziju, autor slika s lakoćom, bez pripreme i u jednom dahu, ne staje dok ne završi sliku. Jednom kada osjeti da je kraj, odlaže svoje alate (od kojih najmanje koristi kist, a najviše špatulu i prste), potpisuje se i više se ne vraća na sliku, nema dodatnih popravaka ni intervencija. Nalik impresionistima koji pokušavaju uhvatiti prolaznost vremena i svjetlosti, Bakter pokušava uhvatiti prolaznost vlastitih impresija i emocija jer ne slika scenu koja je pred njim, nego u njemu. Motiv je možda isti, ali nije osoba koja ga slika. Za njega je slikanje svakodnevna potreba, kao i disanje.